Tompsonov koncert nije pijani incident, nego projekat promjene svijesti

Dok svijet broji žrtve u Gazi, Ukrajini i na drugim frontovima raspadnutog međunarodnog poretka, Balkan paradira u ritmu pjesme „Evo zore, evo dana“. Marko Perković Tompson, pjevač koji otvoreno romantizuje ustaške simbole i mitove, oborio je svjetski rekord prodajom 281.774 ulaznice za koncert na zagrebačkom Hipodromu.

Nakon što je drugi serijal karata pušten u prodaju, ta cifra premašila je 500.000, a na najvećoj „muzičkoj svetkovini“ svih vremena, kako najavljuju organizatori, očekuju se ljudi iz najmanje 45 zemalja.Dakle, ovaj svjetski rekord nije postavila neka planetarno popularna zvijezda, već regionalni izvođač, čiji su koncerti u pola Evrope zabranjeni zbog toga što redovno prerastaju u kolektivno nacionalističko divljanje.



*****Tompsonov nastup 5. jula na zagrebačkom Hipodromu više nije samo koncert. To je kulturni fenomen.

Trgovi puni mladih koji pjevaju pjesme u čast ustaškim komandantima, podižu ruku u nacistički pozdrav i sve to uz euforiju koju donosi pripadnost „našima“. Nije to pijani incident. To je projekat promjene svijesti.

I to vrlo uspješan, sudeći po tome što desno orijentisani političari u Hrvatskoj posljednjih dana idu toliko daleko braneći Tompsona da tvrde kako je njegova muzika krucijalna za državu jer, između ostalog, podiže natalitet.Ipak, ne radi se ovdje samo o Hrvatskoj. Isto se dešava i drugdje.

U Srbiji, recimo, beogradski hip-hop kolektiv Beogradski sindikat godinama gradi narativ „otpora“ u kojem se kritika globalizma, kapitalizma, Zapada, Evropske unije i progresivnih vrijednosti spaja sa nostalgijom za mitološkom prošlošću i mantrom o duhovnom i genetskom uzvišenju naroda. Njihove pjesme, iako umotane u priču o „slobodi“, često legitimišu upravo ono čemu navodno pružaju otpor – nacionalistički autoritarizam.Tu je i viralna pjesma „Remove Kebab“, nekadašnji ratni propagandni spot, sada himna internet desnice širom svijeta.

Pjesma koja je izvođena uoči masakra, danas se pakuje i šalje kao meme. Ironija? Ne. Plan.

U Crnoj Gori – zemlji koja se vječito gubi između mitova, a često ide za masom bez ozbiljnog kritičkog odmaka – stvari su još paradoksalnije. Tu Beogradski sindikat u pojedinim krugovima ima gotovo kultni status: dočekuju ih kao braću, prenose njihove stihove kao istine.Tompson, sa druge strane, u toj istoj grupi izaziva bijes – sa pravom, ali oni koji obožavaju novopečenog svjetskog rekordera imaju isti otpor prema Beogradskom sindikatu.

Ono što pak ostaje neizgovoreno jeste da se kriterijumi razlikuju ne po sadržaju, već po tome ko ih izgovara. Nacionalizam je toksičan, ali se često toleriše ako dolazi sa „naše strane“. Dvostruki aršini brišu granicu između zdravog razuma i kolektivnog zaborava.

U Beogradu, studenti izlaze na ulice i bunt je jak, ali nagnut nacionalističkim idejama, dok se sklanjaju evropske i zastave Ukrajine, Palestine, Jugoslavije. U isto vrijeme koriste propagandne materijale vlasti o „srpskom svetu“ – ne videći da ono što im se nudi nije sloboda, već okvir. Generacija odrasla između TikToka, zaborava i YouTube patriotskih montaža sve češće zamjenjuje misao lojalnošću.

U Italiji, fašizam više ne dolazi u crnoj uniformi, već kroz politički make-up: porodične vrijednosti, „nacija na prvom mjestu“, lažni feminizam desnice. U Americi, Tramp mijenja zakone i gazi ljudske slobode jače nego ikada, dok Elon Mask na mreži X briše sadržaje, manipuliše algoritmima i omogućava da širenje mržnje bude ne samo neometano – nego i ohrabreno. Sloboda govora više nije pravo, nego vlasništvo.

Ipak, ponegdje sistem reaguje. U Francuskoj, gdje krajnja desnica raste, lideri poput Marin Le Pen, ipak, dolaze pred lice pravde zbog zloupotreba i govora mržnje. Ta distinkcija – da ne možeš baš sve, makar i imao većinu – ono je što fali našem prostoru.

*****Kada jedan koncert postane momenat prekretnice u kulturnoj politici naroda, valjda treba nešto da se zapitamo. Šta je danas istina? Šta je pamet? Šta je mladost? Jer, ako algoritmi, pjesme, političke poruke i tržište identiteta zamijene znanje, obrazovanje i kritičko mišljenje – nećemo se samo probuditi u „zoru“. Bićemo ta zora.

Zora novog mraka..